Priča započinje u prapradjedovsko doba kada su Napoleonove čete komadale Dalmaciju i čitavu Hrvatsku. U Varaždinskoj pukovniji nalazio se tada i mladi lajtnant Milić - lički carski časnik. A u Starom gradu je obitelj Pokupić iz okolice Karlovca pronašla svoje utočište pred Napoleonovim četama. Imali su kćer Stazicu rođenu 29. IX. 1799.
Šećući svakodnevno "baščom" (tako su stari Varaždinci nazivali opkope) nije dugo trebalo da naočiti lajtnant Milić zapazi lijepu Stazicu. Ljubav je planula i čak je već bio određen datum vjenčanja: 29. IX. - Stazičin rođendan. Ali sudbina kao da iznova dokazuje svoju prevrtljivost.
Kako su se Napoleonove trupe povlačile, Stazičin otac se želio vratiti na imanje svojih djedova u Pokuplje. Ali austrijski generali su imali drugačije zamisli. Pripojili su imanje Pokupićevih Karlovačkom generalatu. Stari Pokupić ne mogaše to otrpjeti te poče rogoboriti protiv njemačke uprave. Ubrzo je bio pokrenut veleizdajnički postupak i starog Pokupića pogube pred Stazičinim očima na sam dan vjenčanja 29. IX.
Vjenčanje je, naravno, bilo otkazano, a sama Stazica zapadne u tešku bolest. Lajtnant Milić je očajavao, ali se ipak potanko nadao da će sljedećeg 29. IX. biti vjenčanja. Međutim, Stazica je slabjela i shrvana bolešću jedva dočekala svoj dvadeseti rođendan. Na samrtničkoj postelji zauvijek je obećala ljubav Miliću i umrla mu na rukama 29. IX.
Sam lajtnant je otišao u mirovinu i živio je u kući kod groblja (iza dvorane "Varaždin" u Graberju). Povukao se u samoću i svakodnevno šećući od groblja do "bašče" tražio svoju Stazicu. Živio je dugo, predugo. Navodno je posljednjeg dana vidio Stazicu kako ga pozdravlja mašući mu sa zidina Staroga grada. Umro je 29. IX.