Stari dvorac, podignut na strateškoj uzvisini podno Ravne gore, spominje se prvi puta 1334. godine, a u posjed obitelji Drašković dolazi u travnju 1527. godine, kada dvorac s 46 pripadajućih sela od kralja Maksimilijana II. za 22 tisuće forinti kupuje hrvatski ban i zagrebački nadbiskup Juraj Drašković. Draškovići su, stekavši grofovsku čast, svojem prezimenu dodali naslov Trakošćanski.
No, stari dvorac Draškovićevih s vremenom propada, pa je sredinom 19. stoljeća zapravo bio ozbiljno oštećen. Prijetila mu je sudbina mnogih zagorskih dvoraca koji su se napušteni urušili zbog nebrige vlasnika. No, zahvaljujući Juraju Draškoviću Trakošćan nije tek spašen od propadanja, već je temeljito obnovljen i preuređen u tada popularnom neogotičkom stilu.
Da bi namaknuo sredstva za obnovu starog zdanja Juraj Drašković, koji nosi naslov carskog kraljevskog komornika i tajnog savjetnika, bio je prisiljen prodati posjed Klenovnik, palaču u Varaždinu i posjed Čalinec, kako bi namaknuo čak milijun forinti potrebnih za obnovu Trakošćana.
Radovi na obnovi dvorca započeli su 1853. godine, a trajali su sve do 1856. Stara je građevina poduprta kamenim potpornjacima, na južnoj strani uređena je velika terasa, dvorac dobiva nove velike prozore s obojenim staklima, fasada se ukrašava neogotičkim elementima, a dvorac dobiva i danas prepoznatljive tornjiće. Juraj Drašković raskošno uređuje i njegovu unutrašnjost i oprema ga vrijednim pokućstvom, slikama i oružjem.
Tako je ispunio svoju viziju da od starog obiteljskog dvorca učini elegantno zdanje kojem će se diviti generacije posjetitelja.
Posjed Trakošćan u vlasništvu obitelji Drašković ostao je gotovo četiri stoljeća, sve do 1945. godine.